19 June 2011

Lipovec - mali brat Okic-grada

Godina je 1251. Prošlo je skoro cijelo desetljeće od Mongolskog pustošenja naših krajeva. Ali ljudi su još uvijek u strahu. Jer mogli bi se Mongoli vratiti, ta razarajuća sila s dalekog istoka što je ljudima utjerala strah duboko u kosti. Ni kralj Bela IV. nije miran. Ne želi ponovno, pred hordom osvajača, bježati iz udobnosti svog dvora daleko dolje na jug, u Dalmaciju. Zna kralj da zemlju treba utvrditi, da treba podići što više jakih utvrda diljem kraljevstva. I zna kralj jako dobro da to ne može sam. Zato je već brojnim velikašima dopustio da podignu burgove za svoje potrebe, ali i za obranu zemlje, ako bi to bilo potrebno. A među njima našao se i knez Ivan, gospodar slavnog Okić-grada. Proslavio se knez u borbi protiv Mongola i zaslužio nagradu kraljevu: zemlju u susjedstvu Okića da na njoj podigne utvrdu za obranu tog područja. 

položaj Lipovca, pogled s puta za Oštrc (u pozadini Japetić)
pogled na Lipovec zimi

I tako naš knez Ivan sagradi Lipovec[1], na sliku i priliku svoga Okića, navrh čunjastog brda iznad starog puta što iz Samobora uskim dolinama Lipovačke drage vodi u Njemačko kraljevstvo, na dobrom strateškom položaju, a opet tako skrovito smješten da se ne vidi dok se ne stigne pod same zidine.

malo "bliži" pogled na teško uočljive zidine
zarasli Lipovec, pogled s Oštrca

Stoljećima je stajao Lipovec na brežuljku iznad “klanca”, vjerno vršeći svoju dužnost stražara, samo u rukama drugih gospodara. Danas više nema Okićkih, nema Babonića, nema Frankopana ni Erdödyjevih, a Lipovec još uvijek stoji na svom malenom brijegu. No nema više ni njegove slave, ostale su samo krnje zidine, gotovo u potpunosti prekrivene bujnom vegetacijom. I stoje zidine u tišini duboke šume, čuvajući priče minulih vremena, i samo onaj tko zna odakle i kamo gledati, uočit će na brijegu u daljini ostatke malog, ali važnog plemićkog grada – središta starog lipovečko-jastrebarskog vlastelinstva.

ostaci branič kule

Danas put na Lipovec (589 m n/v) vodi od planinarskog doma Šoićeva kuća (10 km od Samobora) koji je najstariji planinarski objekt u Samoborskom gorju sagrađen 1931. na mjestu nekadašnje stanice šumske željeznice, a ime je dobila po tadašnjem predsjedniku HPD “Japetić”. Od parkirališta pred kućom staza vodi lijevo oštro uzbrdo preko desetak serpentina, (cca 20-30 min hoda) prilazi ruševinama Lipovca sa sjevera te ga zaobilazi i vodi do nekadašnjeg ulaza na JI.

ulaz u burg, pogled s prilaznog puta
unutrašnji plašt zidina s ulazom

Burg je na sjeveroistočnoj, istočnoj i jugoistočnoj strani okruživao vanjski zid od kojeg su se sačuvali samo tragovi, a najbolje je vidljiv pred samim ulazom.
Glavni dio burga je prilagođen vrhu brijega no ipak donekle zadržava pravilne linije. Iako je sličnost u tlocrtima između dva burga vrlo rijetka, jer se svaki individualno prilagođava svom položaju, Lipovec pokazuje sličnost ne samo sa “starijim bratom” Okićem, već i s Velikom sjeverno od Požege. Tlocrtno je izduženog oblika s trostranom branič kulom na jednom kraju, palasom na drugom i dvorištem u sredini s cisternom desno od ulaznih vrata na južnom zidu.

ostaci branič-kule, pogled iz dvorišta
položaj palasa, pogled iz branič-kule

Iako Ivan Okićki gradi Lipovec, ipak ga već 1283. prodaje knezu Radoslavu Baboniću. Babonići posjed gube 1325. u sukobu s kraljem. Sredinom 14. st. kralj ga daje plemićima Rafaelu i Nikoli Mutina (Muchina), a sredinom 15. st. ženidbenim vezama dolazi u ruke Frankopana. 1470. Martin Frankopan predaje Lipovec kralju Matiji Korvinu koji ga 1502., kao nagradu, daje svojim pristašama Ladislavu i Tomi Petö de Gerse. 1519., zamjenom posjeda, dobiva ga Tomo Bakač Erdödy i lipovački posjed ostaje u vlasništvu ove velikaške obitelji sve do ukidanja kmetstva 1848. Sam burg je zapušten već u 16. st. nakon izgradnje kaštela u Jastrebarskom te se u 17. st. i kasnije spominje kao ruševina.

ostaci branič-kule
ostaci branič-kule

I došlo je 21. st. i Lipovec polako pada u zaborav okružen gustim raslinjem, posve zarastao, napušten, slabo posjećen, rijetko spominjan…


[1] u literaturi se često susreću dva oblika naziva: Lipovec i Lipovac. Smatram da je točan naziv Lipovec jer se ovaj oblik imena javlja u ispravi kojom Bela IV daje dopuštenje Ivanu Okićkom da sagradi burg (…montem quendam Lipovech nomine…)


View Lipovec in a larger map

11 June 2011

SPACVA - hrvatska prašuma aka Carstvo komarca

Na krajnjem istoku Hrvatske, sjeverno i južno od autoputa Zagreb-Lipovac, nalazi se šuma Spačva – posljednji ostaci nekadašnje Slavonske prašume. Ime je dobila po rijeci Spačvi koja protječe kroz nju, a još je protkana vodotocima Bosuta i njegovih pritoka Studve, Virova, Lubnja, Berave i Biđa. Prostire se na 40 000 ha te čini 1/5 svih šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, a ujedno spada među najveće cjelovite šume hrasta lužnjaka u Europi!

rječica Studva

Prošle godine, otprilike u ovo doba, uputili smo se do Spačve da mi Purgerice vidimo “kaj tam zapravo ima”. Naravno, šuma nije bila naše jedino odredište, no više o ostalome neki drugi put.
Zamišljeno je bilo provozati se šumom i vidjeti što veće područje (odabrale smo dio šume južno od autoputa, ali nažalost vidjele smo manje od planiranog zbog niže navedenih “letećih” razloga). Iako je Spačva “prošarana” makadamskim cestama (u dobrom stanju) i teoretski je dostupna posjetiocima, na mjestu gdje smo mi ušle u šumu (južno od Lipovca) stoji znak zabrane prometa. Jel treba reći da smo ga (relativno) hladnokrvno izignorirale? :-) Ali, u našu obranu, na mjestu gdje smo iz šume izašle nema nikakvog znaka zabrane, čak je postavljen i nekakav “ulaz-izlaz” s imenom sela na njemu, a na kraju je ispalo da lokalno stanovništvo, na dnevnoj bazi, normalno prometuje šumom tako da nam više uopće nije bilo jasno jel se ljudi okolo voze zakonito ili protuzakonito. Naša poznata proturječnost.

močvara
rječica Studva
bunar

I tako smo se nas dve krenule vozikat po Spačvi. Priroda je zaista prekrasna tamo. Koji raspon zelene boje, od sasvim svijetle do tamne. Od čiste zelene do one koja prelazi u modru. Nebrojene vrste poljskog cvijeća. Sklad prirode u svakom pogledu. Vidjele smo i lijepe primjerke životinjskog svijeta poput srne (koja je nažalost bila predaleko za neku suvislu fotografiju iako nas je dugo promatrala dok nama nije dojadilo gledanje, pa smo otišle), srne s lanetom nasred ceste (ovi su, nažalost, zbrisali prije nego što smo uspjele upalit fotiće) te dosta rijetke crne rode koja je bila tako ljubazna da nam lijepo “odpozira”. 

crna roda
crna roda
crna roda u letu

Nažalost, uz drage životinjice, šuma je vrvjela raznolikim bubama svih veličina, boja i oblika koje bi se naprosto “raspametile” kad bi “nanjušile” svježe toplokrvne stvorove, iliti nas. I što je još gore, krvožderne beštije aka komarci su bili zastupljeni u tako velikom broju da bi komotno mogli govoriti o milijardama! Iz auta se praktički nije moglo izaći. Većina fotografiranja je bila izvedena u stilu: namaži se maramicom protiv komaraca – spusti prozor – pošpricaj autan/off u okolicu – slik-slik! – digni prozor – smrt komarcima u autu! – kidaj dalje! Potrošnja autana/offa/dipterola (i tko zna čega još, bilo je tu više bočica) se mogla mjeriti u hektolitrima, a potrošile smo i cijeli (veliki) paket nekakvih vlažnih maramica protiv komaraca. Prestrašno!

kanalić i mostić

Osim vozikanja, imale smo namjeru posjetiti i Zvjezdan-grad, wasserburg smješten duboko u Spačvi, uz rječicu Studvu. No, odustale smo od te zamisli: previše komaraca, previše vegetacije i previše blata za normalan pristup. 

Studva kod športsko-ribolovnog centra
Studva - detalj

Dok smo još tražile mogući put do burga, naletjele smo na športsko-ribolovni centar uz Studvu. Inače, Studva je na tom dijelu granica sa susjednom nam Srbijom. 

Studva kod športsko-ribolovnog centra
športsko-ribolovni centar

U centru je bilo okupljeno ljubazno društvance koje nas je ponudilo pićem i napolitankama te nas uputilo da je do Zvjezdan-grada najbolje i najlakše doći upravo riječnim putem. Čak su se ponudili i da nas odvezu. No, zbog “letećih” razloga smo ipak odbile. Najzanimljivije je bilo što, čini se, komarci nisu baš imali nekog afiniteta za “domaću hranu” – naime, ti ljudi tamo sjede po cijeli dan bez da ih išta upikne (jedan ili dva uboda se ne računaju)! A nas je okružio cijeli roj čim smo izašle iz auta. Dugi rukavi (na visokoj temperaturi), duge hlače, konstantno špricanje autanom po sebi, po zraku, po svemu… nije puno pomoglo. Ulijeću u kosu, oči, usta (ako ih otvorite npr. da nešto kažete) – U Ž A S !!! Tako da smo se vrlo brzo zahvalile domaćinima na gostoprimstvu i zbrisale u sigurnu zatvorenost našeg autića. A potom i, prvim raspoloživim putem, iz Spačve u smjeru sela Soljani.

Studva
izlaz iz Spačve prema Soljanima

Zaključak: Spačva je prekrasan komadićak istočne Hrvatske (Srijema) kakva je nekad bila. Definitivno vrijedi pogledati i uživati u toj lepezi zelenih boja i ljepoti prirode. Smiruje psihu, zaista (dok nema komaraca, naravno :-D ). ALI, izbjegavajte period leta komaraca, a pogotovo razdoblje nakon (velikih) kiša. Da nije bilo te napasne gamadi, naš bi izlet bio jedna sasvim druga priča (ali ni ovako nam nije ni najmanje žao ;-) ).



View Spačva in a larger map

07 June 2011

Susedgrad - život u sjeni Medvedgrada


Ne može se mnogo gradova pohvaliti da u svojoj neposrednoj blizini imaju dva dosta dobro očuvana burga, kako to ima Zagreb (a kad bi tek išli brojati i one u bližoj okolici kao i one od kojih se nije gotovo ništa očuvalo, dobili bi pozamašnu brojku). Svi Zagrepčani znaju za Medvedgrad, ali za Susedgrad, sigurna sam, mnogi nisu čuli. Iako je Medvedgrad bliže strogom gradskom centru, Susedgrad je bliže naseljenom gradskom području – nalazi se iznad najzapadnijeg zagrebačkog naselja Podsuseda (od zadnje kuće do ulaza u burg ima oko 2 minute šetnje dok se iz centra Poduseda do burga može doći laganim usponom od niti 10 minuta kroz park na južnoj padini brijega), a sagrađen je na strmom brežuljku odvojenom od ostatka Medvednice, na povoljnom strateškom položaju nedaleko od utoka Krapine u Savu te kontrolira kako kopnene tako i riječne puteve.

Ivan Standl: Susedgrad (iz albuma Fotografičke slike Hrvatske, 1869/1870)

No, iako se nalazi u gradskom predgrađu, nekako se uvijek nalazio i ostao u sjeni Medvedgrada. Možda i zato što se ne vidi iz grada pa ljude ne “bode u oči” i samim time ih ne privlači, ne zove k sebi. Burg je vidljiv sa zapadne obilaznice grada, ali vrlo često bujna vegetacija u potpunosti zaklanja pogled na njegove zidine. Mnogi tako prolaze krajem, gledajući u oniski pošumljeni brežuljak, ni ne znajući da on krije tajne prošlosti, stare zidine jednog burga. 

pogled na burg s istoka (preko jarka)

S obzirom na blizinu naselja i dobru prometnu povezanost Podsuseda s ostalim dijelovima grada (bus, vlak, pristup autom praktički do samog burga), prava je šteta što Susedgrad nema puno više posjetitelja.

pogled na burg s istoka (pogled izbliza)
 
Ako se jednog dana ipak odlučite posjetiti ovaj pristupačnoi burg, na platou na vrhu brijega će Vas dočekati sklop prilično dobro očuvanih zidina. Dolazeći iz smjera Podsuseda, kroz park, prvo ćete naići na jarak koji okružuje burg s južne, JI i JZ strane dok se na sjeveru nalazi prirodna strmina. 

jarak
pogled na burg s JZ

Prešavši jarak, ući ćete u vanjski, novi dio burga sagrađen u 16. st. Ovdje se sačuvalo jako malo zidova i teško se razaznaju ikakvi objekti, ali znamo da je prostor bio okružen vanjskim obrambenim zidom koji je na JZ uglu bio pojačan okruglom kulom pored koje se možda nalazio glavni ulaz u burg. 

pogled s JI na podgrađe (novi, vanjski dio)
zapadni vanjski zid

No, uđete li kroz vrata na južnom zidu u stari, stambeni dio burga na SI dijelu platoa, naći ćete sasvim drugu priču jer su ovdje zidovi dosta dobro očuvani. 

pogled s juga na stari dio burga i ulaz u njega

Prošavši kroz vrata, naći ćete se u malom unutrašnjem dvorištu s bunarom. 

bunar

Oko dvorišta se nalaze zgrade s trijemovima čije je prizemlje imalo gospodarsku, a kat stambenu namjenu. 

unutrašnji dio burga (ostaci zgrada oko dvorišta s bunarom)

Ako obratite pažnju, u sjevernom dijelu burga uočit ćete dvoja vrata sa sačuvanim kamenim dovratnicima (sjeverna unutarnja vrata i sjeveroistočna vrata). 

dovratnik
dovratnik

Burg je imao i kapelu koja je bila odvojena od palasa. Njezin točan položaj nije poznat: možda se nalazila u pravokutnoj strukturi (tumačenoj kao kula) na SI dijelu burga. Tome u prilog ide nalaz lunete portala kapele s prikazom “Imago Pietatis” koja je nađena nedaleko od “kule”. Ovaj se motiv javlja u 13. st., a posebno je zastupljen u doba renesanse (15.-16. st.).

luneta s prikazom Imago Pietatis; katalog izložbe "Susedgrad", Hrvatski povijesni muzej

Točno vrijeme gradnje burga nije nam poznato. Pretpostavlja se da ga je sagradio kralj Karlo Robert Anžuvinski (1301.-1342.) na početku svoje vladavine. U povijesnim se izvorima Susedgrad prvi puta spominje 1316. No, postoji mogućnost da se na istom mjestu nalazila neka manja, drvena utvrda i prije 14. st. Naime, arheološki nalazi iz 9. st. nađeni nedaleko od burga upućuju na kontinuitet lokaliteta iako arheološko istraživanje nije izričito dokazalo postojanje starije utvrde. U prilog njezinu postojanju ide i položaj burga  - ovaj brijeg visine svega 194 m više odgovara položaju predmongolske nego poslijemongolske utvrde (poslijemongolski burgovi se, zbog straha, grade na većim visinama – više o tome ovdje).

ostatak (zapadnog vanjskog) zida s puškarnicom
ostaci zidova u sjevernom dijelu burga

nadgrobni spomenik Franje Tahyja
Nakon gradnje burga, kralj ostaje njegovim vlasnikom do 1345. kada ga dobiva Nikola Gornjostubički iz obitelji Toth koji ga drže, zajedno sa Stubicom, do 1439. kada ženidbenim vezama posjed prelazi u ruke obitelji Hening. Heninzi ostaju vlasnici Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva do 1409. kada izumire muška loza obitelji. 1534. kralj daruje posjed zagrebačkom biskupu Šimunu Erdödyju, ali potomci Heninga traže svoja prava. Nadalje se izmjenjuju brojni vlasnici da bi 1559. vlasnikom polovice posjeda postao Andrija Hening Teuffenbach nakon čije smrti 1563. posjed prelazi u ruke Andrije Bathoryja te potomaka obitelji Hening, Uršule Maknicer i Ambroza Gregorijanca. Bathory prodaje svoj dio imanja Franji Tahyju dok Heningovci žele sami vladati posjedom i takva podjela vlastelinstva bila je povodom seljačkoj buni 1573. Nakon bune, Uršula Maknicer i Ambroz Gregorijanac ponovno dolaze u posjed Susedgrada.
Susedgrad je napušten početkom 17. st.: prema jednim tvrdnjama je izgorio, prema drugima nije… a što je prava istina možda otkriju neka buduća istraživanja.
Kasnije posjed (kao imanje) često mijenja gospodare, a vlasnikom posjeda postaje i plemićka obitelj Sermage koja nosi naziv “de Szomszedvar”.
 

A sad, kad znamo o čemu pričamo, vrijeme je za malo kritika :-)

Prava je sramota koliko se rijetko Susedgrad krči od raslinja. Jednom sam dovela prijatelja iz Europe da vidi burg i htjela sam u zemlju propast kad smo do njega došli! U burg se uopće nije moglo ući, sve je bilo zaraslo, trava i žbunje do iznad glave pa tko voli, nek izvoli. A o broju krpelja i drugih beštija koje su u tom gustišu samo čekale da se pojavi kakvo “svježe meso” bolje je i ne govorit. Mjerodavne službe bi trebale uposlit svoje djelatnike koji režu granje i kose travu da malo više rade, a malo manje ljenčare tj. da ne rade 5 minuta, a onda pola sata spavaju u traktorčiću (ne pričam bajke već govorim o činjenicama koje više puta vidjeh na svoje oči). Trebalo bi biti obrnuto, tj. trebali bi radit dva-tri sata, a onda eventualno 5-10 minuta odmarat. I kako onda očekivat veći broj posjetitelja kad ljudi ne mogu ni obići ono što su došli pogledati. Tako tipično Hrvatski.
A o stanju zidova ne treba ni govorit. Na svakom koraku postoji opasnost da Vam neki kamen padne na glavu. Nikakvih upozorenja nema, a posebno je “veselo” što nema upozorenja za bunar u dvorištu. Ako ne znate gdje je, ako je zarastao i ako ne pazite kuda hodate, lako možete upast u njega. Nije to neka posebno duboka rupa, ali dovoljna je za slomit nogu – pa ljudi se lome i po ravnom! Ali nemojte da Vas sve ovo odvrati od posjeta Susedgradu. Odite, pogledajte i uvjerite se na svoje oči što nam propada u stražnjem dvorištu glavnoga grada.

Druga stvar je, naravno, informativna tabla koju je postavila udruga Eko-2000 kojima svaka čast na trudu i provedenoj ideji ALI… kada se radi takva javna tabla, onda se ne može zbrda-zdola prepisivati tekst iz različitih izvora bez da se podaci u tom tekstu usklade. 

tabla (klikni za veći prikaz)

Pa tako na tabli nalazimo nekoliko proturječnih kao i besmislenih podataka tipa:

-o vremenu gradnje burga piše sljedeće: “pretpostavlja se da je nastao u 14. st.” i “izgradio ga je kralj Karlo Robert Anžuvinski” – ne možemo u jednom odlomku govoriti da ne znamo kad je nešto sagrađeno (tj. pretpostavljamo), a u drugom sa sigurnošću navoditi graditelja (uz to, trebalo je napisati kada je dotični kralj vladao jer zašto bi ljudi to znali, pa nisu svi povjesničari!)
-na jednom mjestu piše “prema najnovijim istraživanjima nije izgorio”, a na drugom “izgorio je u 17. st.” – mislim, il’ je, il’ nije, il’ nije poznato. Ne može malo gorit, malo ne :-)
-ova je tabla odličan primjer koliko se termina može naći na jednom mjestu za jedan te isti tip građevine, u ovom slučaju i za jednu konkretnu građevinu (i o tom problemu sam već pisala – vidi ovdje)… Malo sam se pogubila pokušavajući pohvatat sve te nazive, ali otprilike se javljaju sljedeći:  stari grad Susedgrad, burg Susedgrad, visinski feudalni grad, “samo” grad (bez “dodataka” ispred), srednjovjekovni utvrđeni grad Susedgrad, moćna utvrda i dvor, feudalni srednjovjekovni gradovi Zelingrad, Susedgrad i Medvedgrad (uh, spetljao mi se jezik od ponavljanja riječi –grad! I uostalom, od kad postoje neki burgovi koji nisu feudalni? Možda kmetski srednjovjekovni grad? :-D )… i tako dalje. I opet se treba osvrnuti na beskonačno ponavljanje tog famoznog nastavka “-grad”. Objašnjenje istog se također nalazi na gornjem linku.  Grad, grad, grad, grad… čovjek se zaista pogubi u tolikim “gradovima”… za poludit!

I za kraj nam ostaje poželjeti Susedgradu svijetliju budućnost uz čišćenje i konzervaciju zidova, puno više posjetitelja, veću zastupljenost u turističkoj ponudi grada i konačni izlazak iz sjene “velikog brata” Medvedgrada.

View Susedgrad in a larger map

02 June 2011

N.P. Risnjak - Veliki Risnjak

"Deep inside the forest
Is a door into another land
Here is our life and home..."

Duboko u šumi, u srcu Gorskog kotara, na samo sat vremena vožnje od Zagreba, smjestio se Nacionalni park Risnjak. Meni daleko najdraži i najljepši park u Hrvatskoj. Svaka čast Plitvicama, Krki, Mljetu, Brijunima... ali čini mi se da nigdje ne mogu naći taj najveći mir, tišinu i pravi dodir s prirodom kao ovdje. Ne znam, možda to iz mene progovara ona goranska četvrtina porijeklom iz Crnog Luga, malog mjesta koje se nalazi uza samu granicu parka (uprava parka se nalazi u Bijeloj vodici, na području Crnog Luga). Bilo da se odlučite popeti na najviši vrh – Veliki Risnjak, ili osvježiti na izvoru Kupe, ili vam je draža ugodna šetnja kroz šumu po poučnoj stazi Leska, zasigurno će vas priroda ovog kraja ostaviti bez daha. Meni je uvijek tako, a koliko sam već puta tamo bila...

pogled s juga na Schlosserov dom i Veliki Risnjak
Neću vam sada tupiti o povijesti parka i sličnim stvarima jer park ima zaista dobre službene stranice (klikni ovdje). Čak su se potrudili dati i opise planinarskih puteva i sl. Stvarno za pohvalu. Samo da spomenem kako je N. P. Risnjak jedno od rijetkih područja u Hrvatskoj gdje još uvijek obitava ris, ta iznimno rijetka mačkica.

ris (lynx lynx)
Kao što rekoh, već sam mnogo puta bila na Risnjaku, ispod Risnjaka, oko Risnjaka… a ovaj puta je odluka pala na ponovni posjet najvišem vrhu parka – Velikom Risnjaku, na 1528 m n/v – s kojeg se pruža prekrasan vidik na Kvarner, Istru i Julijske Alpe u Sloveniji.

pogled na Kvarnerske otoke s vrha
pogled s vrha na Lokvarsko jezero
pogled na Snježnik
S obzirom da smo došli na jednodnevni izlet, trebalo je odabrati kraći prilaz vrhu – npr. uspon od 3 sata iz smjera Bijele vodice (Crni Lug, uprava parka) nije dolazio u obzir. Nije bio problem u usponu/silasku, nego u kasnijoj vožnji do Zagreba. :-) Stoga smo odabrali prilaz iz smjera Gornjeg Jelenja preko Medvjeđih vrata (ulaz Vilje: 6 km od Gornjeg Jelenja djelomično makadamskom cestom do mjesta u šumi zvanog “Kod bukve” gdje se može parkirati). 

parkiranje "kod bukve" ;-)
Ovo je najkraći prilaz vrhu i za uspon je potrebno oko sat vremena. Put većim dijelom vodi kroz šumu te je ugodan i sredinom ljeta. Na oko 15-20 min hoda od “bukve”, dolazi se do Medvjeđih vrata na 1280 m. Naravno, ne radi se o pravim vratima već o prosjeku u stijeni odakle je lijep vidik preko šume na jug. Ovdje se križaju putevi i to put iz Crnog Luga (varijanta preko Medvjeđih vrata), put iz Mrzle Vodice, put iz Gornjeg Jelenja te put koji dalje vodi prema vrhu Risnjaka. 

Medvjeđa vrata
Naš put nas dalje vodi stazom koja se drži Risnjakova grebena, prolazi padinu južnog Malog Risnjaka te izlazi iz šume u pojas klekovine odakle se pruža predivan pogled na vrh Veliki Risnjak i Schlosserov dom pod njim.

staza (pogled "unazad" iliti prema jugu)
pogled sa staze na dom i vrh Velikog Risnjaka
pogled sa staze na dom i Veliki Risnjak
pogled sa staze prema istoku
Schlosserov dom, na visini od 1418 m, smjestio se na livadi ispod vrha Velikog Risnjaka. I dom i livada su ime dobili po dr. Josipu Schlosseru Klekovskom (1808.-1882.), prvom predsjedniku HPD-a i osnivaču hrvatske botanike. 

dr. Josip Schlosser Klekovski

Današnji dom je sagrađen na mjestu starog doma sagrađenog 1932., a uništenog za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dom je dovršen 1957., a 1988. je temeljito obnovljen. Od 01. svibnja do 31. listopada dom je otvoren svaki dan OSIM utorka dok je u ostalom periodu otvorena zimska soba.

Schlosserov dom
Iza doma počinje uspon na vrh Velikog Risnjaka. Za uspon je potrebno 15-ak minuta prvo kroz klekovinu, a zatim kroz stijene. 

početak staze prema vrhu
dio staze kroz stijene

Ponegdje je put osiguran željeznim užetom, a gdjedje je poželjno i prihvatiti se rukama za stijene. No, usprskos tome, uspon nije naporan i mogu ga savladati (gotovo sve) osobe bez obzira na dob. 

bolje se primit nego slomit vrat :-)

Na vrhu je velika, monolitna stijena s upisnom knjigom i pečatom.

vrh Velikog Risnjaka
U vrijeme našeg posjeta, puhao je gotovo orkanski vjetar tako da nismo uživali u pogledu baš onoliko koliko smo htjeli, ali kad vjetra nema… onda je prava uživancija. Ali što je, tu je… ne može baš svaki puta biti idealno :-)
Evo par slikica s vrha:


Za kraj mrvičak flore i faune:

zlatni ljiljan (lilium martagon) - zaštićena (ugrožena) vrsta
ivančice (Leucanthemum vulgare) i crvene bubice
pavitina bijela (clematis vitalba L.)
jedić? (aconitum)
klekovina planinskog bora (pinus mugo)
danje paunče (Inachis Io)

i da zaključimo ostatkom stiha s početka posta ... :-)
“…We are stayin’ here forever
In the beauty of this place, all alone…”


View NP Risnjak - Veliki Risnjak in a larger map