Tijekom kolovoza 2012. imali smo mali pohod po južnom
(jugozapadnom) dijelu Gorskog Kotara: Bjelolasica, Bijele i Samarske stijene,
Kolovratske stijene te općenito okolica Mrkoplja. O Bijelim i Samarskim
stijenama će biti više govora jednog lijepog dana kad napokon odemo na taj
Vihoraški put što je u planu već par godina, a nikako i nikako da ga prijeđemo.
E ove godine hoćemo, maker nam to bilo zadnje! No dobro, vratimo se na naše
Kolovratske stijene. Na njih smo krenuli nakon što smo se taj dan već popeli na
Bijele stijene. Kako volim ljeto i duge dane! Tako se puno toga stigne obići i
vidjeti u jednom danu. Ova tmurna, siva i bljjj zima samo u čovjeku depresiju
budi. Kako smo bili ograničeni u broju dana, tako je auto naravno dobro došao
da bi se u jednom danu moglo što više toga vidjeti. Vozeći se cestom Ogulin –
Novi od Jasenka prema moru, u mjestu Mošune smo skrenuli prema jugu na šumsku
cestu (koja je čak u prvom dijelu imala prihvatljiv asfalt) koja vodi do
“Zelene kuće”, novog planinarskog skloništa u Dulibi smještenog u staroj
lugarnici pod Ričičkim bilom. Ispred kuće se nalazi i velika cisterna s pitkom
vodom. Tu smo stali da pogledamo sklonište. Sve u svemu, zgodno uređeno. Novi
kreveti, sasvim prihvatljivo. Naravno, boravak bi zahtijevao malo čišćenja, al
to je normalno. Samo je možda bilo malo previše mišjih “produkata” za moj ukus
– nije da se bojim slatkih malih mišeka, ali “produkte” ničije ne volim :-D
Od kuće je trebalo nastaviti još malo prema jugu da bi našli put koji vodi na zapad, gore prema vrhu. E tu je bilo malo problema. Markacije su se malo “sakrile” iza žbunja tako da ono što je bio pravi put smo držali nekakvom bezveznom vlakom. Da nije bilo GPS-a tko zna dal bi zaključili da je to put ili bi odustali. Muvamo se mi gore-dolje na potezu od kojih 300 m i tražimo put. I markaciju. Na kraju smo počeli dobro proučavat stijene i stabla oko te vlake da bi na kraju uspjeli nać markaciju. Hura! Ipak je to pravi put. Za vrijeme portage za markacijom, pristavljena je i voda te su skuhani špageti za naš drugi ručak tj. ruč-večeru (prvi je bio, naravno, na Bijelim Stijenama). Sad smo imali markaciju, ručak, desert, vodu….i bili smo spremni za uspon. Uspon nije dugačak – od početka uspona (dakle neo d skloništa) do vrha ima ravnih 953 m, al je strm poprilično, pogotovo u zadnjem dijelu. No, nije nas to ni najmanje omelo. Malo prije raskrižja pod vrhom, za one koji posustaju, tu je ohrabrujuća poruka na stablu :-)
I tako stigosmo pod vrh, poprilično skuhani. Sad još samo malo alpinizma. To je zapravo najlakši dio :-). Vrlo brzo smo na samom vrhu (do gore smo stigli za točno 30 minuta; onak, srednjim tempom), a od gore prekrasan pogled na sve strane. Gdjegod se okreneš lijepe zelene planine…. onako baš smirujuće, opuštajuće.
Inače su Kolovratske stijene prirodno produženje Kapele prema jugu, a pružaju se južno od Bijelih stijena. Njihov vapnenački greben dugačak je oko 1 km, a na svakom je kraju grebena jedna istaknuta visinska točka: na sjeverno 1082 m, a na južnom 1091 m koja je i najviši vrh. Vrh je izrazita stijena visoka između 15 – 20 m s vrlo lijepim liticama. S vrha se pruža dobar pogled na cijelu Dulibu, kuću na Stalku, a preko nje na Veliku Javornicu. Veoma se lijepo vidi u pravcu jugoistoka i na Velebit u daljini.
Uslijedio je uobičajeni foto moment pa ručak. Jedino je bio mali problem naći hlada. Sunce prži ko ludo (joj da hoće sada pržit dok su mi prsti smrznuti dok ovo pišem…), treba sklonit glavu u hlad da ne bi poslije bilo “nismo znali”. Dva dana ranije nas je fino “ispeklo” na Bjelolasici bez obzira na kreme i slične stvari. Smjestili se mi u neku udubinu ispod obližnjeg stabalca i navali na klopu. Zaslužili smo. Nakon jela, mali odmor i već je polako bilo vrijeme za povratak.
Sunce je već dobrano bilo na zapadu. I mi istim putem nazad iako nas je prilično privlačio ovaj veliki natpis “more”. Jedan kupanac bi nam baš dobro došao. Sljedeći dan kad bi uspjeli stići pješice do mora :-D.
Do auta smo se “dokoturali” prilično brzo, lako je kad se ide nizbrdo pogotovo uz štapove koji štite koljena. Bilo je pravo vrijeme za vratit se u Begovo Razdolje na jednu dobru večeru i još bolji spavanac. Sljedeći dan su nas čekali Bitoraj i Viševica, trebalo je obnovit snagu i odmoriti se za nove pohode :-)
 |
| "Zelena kuća" - planinarsko sklonište u Dulibi |
Od kuće je trebalo nastaviti još malo prema jugu da bi našli put koji vodi na zapad, gore prema vrhu. E tu je bilo malo problema. Markacije su se malo “sakrile” iza žbunja tako da ono što je bio pravi put smo držali nekakvom bezveznom vlakom. Da nije bilo GPS-a tko zna dal bi zaključili da je to put ili bi odustali. Muvamo se mi gore-dolje na potezu od kojih 300 m i tražimo put. I markaciju. Na kraju smo počeli dobro proučavat stijene i stabla oko te vlake da bi na kraju uspjeli nać markaciju. Hura! Ipak je to pravi put. Za vrijeme portage za markacijom, pristavljena je i voda te su skuhani špageti za naš drugi ručak tj. ruč-večeru (prvi je bio, naravno, na Bijelim Stijenama). Sad smo imali markaciju, ručak, desert, vodu….i bili smo spremni za uspon. Uspon nije dugačak – od početka uspona (dakle neo d skloništa) do vrha ima ravnih 953 m, al je strm poprilično, pogotovo u zadnjem dijelu. No, nije nas to ni najmanje omelo. Malo prije raskrižja pod vrhom, za one koji posustaju, tu je ohrabrujuća poruka na stablu :-)
 |
| :-) :-) :-) |
 |
| raskrižje pod vrhom |
I tako stigosmo pod vrh, poprilično skuhani. Sad još samo malo alpinizma. To je zapravo najlakši dio :-). Vrlo brzo smo na samom vrhu (do gore smo stigli za točno 30 minuta; onak, srednjim tempom), a od gore prekrasan pogled na sve strane. Gdjegod se okreneš lijepe zelene planine…. onako baš smirujuće, opuštajuće.
 |
| stijene na završnom usponu |
 |
| stijene na završnom usponu |
Inače su Kolovratske stijene prirodno produženje Kapele prema jugu, a pružaju se južno od Bijelih stijena. Njihov vapnenački greben dugačak je oko 1 km, a na svakom je kraju grebena jedna istaknuta visinska točka: na sjeverno 1082 m, a na južnom 1091 m koja je i najviši vrh. Vrh je izrazita stijena visoka između 15 – 20 m s vrlo lijepim liticama. S vrha se pruža dobar pogled na cijelu Dulibu, kuću na Stalku, a preko nje na Veliku Javornicu. Veoma se lijepo vidi u pravcu jugoistoka i na Velebit u daljini.
 |
| pogled prema JJI |
 |
| pogled prema SI |
 |
| na vrhu |
Uslijedio je uobičajeni foto moment pa ručak. Jedino je bio mali problem naći hlada. Sunce prži ko ludo (joj da hoće sada pržit dok su mi prsti smrznuti dok ovo pišem…), treba sklonit glavu u hlad da ne bi poslije bilo “nismo znali”. Dva dana ranije nas je fino “ispeklo” na Bjelolasici bez obzira na kreme i slične stvari. Smjestili se mi u neku udubinu ispod obližnjeg stabalca i navali na klopu. Zaslužili smo. Nakon jela, mali odmor i već je polako bilo vrijeme za povratak.
 |
| na silasku s vrha |
Sunce je već dobrano bilo na zapadu. I mi istim putem nazad iako nas je prilično privlačio ovaj veliki natpis “more”. Jedan kupanac bi nam baš dobro došao. Sljedeći dan kad bi uspjeli stići pješice do mora :-D.
 |
| more, more... :-) |
Do auta smo se “dokoturali” prilično brzo, lako je kad se ide nizbrdo pogotovo uz štapove koji štite koljena. Bilo je pravo vrijeme za vratit se u Begovo Razdolje na jednu dobru večeru i još bolji spavanac. Sljedeći dan su nas čekali Bitoraj i Viševica, trebalo je obnovit snagu i odmoriti se za nove pohode :-)
No comments:
Post a Comment